 Pedeseta godišnjica smrti bl. Alojzija Stepinca u Šibenskoj biskupiji proslavljena je svečanim misnim slavljem u župi Srima. U novoj župnoj crkvi, koja je posvećena u svibnju prošle godine bl. Stepincu, euharistiju u koncelebraciji sa župnikom Srime don Antom Pavlovićem i sa još desetak svećenika po prvi puta na Stepinčevo predvodio je šibenski biskup Ante Ivas.
Homiliju oca Biskupa donosimo u cijelosti:
„Ne bismo doista braćo, htjeli da ne znate za nevolju koja nas je snašla… Ali, mi smo u sebi prihvatili i smrtnu osudu.., da se ne bi uzdali u same sebe, nego u Boga.., piše sveti Pavao Korinćanima…
Papa Ivan Pavao II. zatražio je od svih (mjesnih) Crkva da ne dopuste da se ne zna ili da se zaborave nevolje kroz koje je prolazila Crkva u mnogim svojim vjernicima.., koji su ostali nepokolebljivi u svojoj vjeri i vjernosti Bogu, njegovoj Crkvi , koji su bili spremni prihvatiti sva sumnjičenja i progone, osude, mučeništva pa i samu smrt… Papa je zatražio da se popišu njihova imena i sačuva njihov spomen, kao svjedočanstvo naraštajima koji dolaze.
Mnogo je takvih svetih svjedoka bilo u povijesti naše Crkve… Mnogo nažalost neznanih i zaboravljenih… Zato možemo reći da je sveti mučenik Nikola Tavelić duga stoljeća bio simbol svih tih mučenika i svjedoka iz kojih su, kao iz sjemena rasli novi kršćani koji su u živom tkivu narodnoga bića čuvali svetu Božju baštinu, nadograđivali je svojim žrtvama, životom i djelima, i tako je čuvali, prenosili i predavali sve do nas danas. Blaženi Alojzije Stepinac svojim je herojski svetim životom preuzeo biti simbolom i znakom iste poruke… Na nama je danas, odgovornost i obveza, uz njihov zagovor, nasljedujući njihov primjer u našim okolnostima, nastaviti taj sveti svjedočanski i životvorni trag naše kršćanske povijesti, s nepokolebljivom vjerom da kad se u „Gospodina uzdamo“.., s Gospodinom možemo prijeći sva mora Crvena, sve pustinje sinajske, sva iskušenja zlatnih teladi i lažnih bogova…Sve herodovske pokolje, judine izdaje, petrovska zatajenja i pilatovske osude.., sva razapinjanja i križeve kojih ima u svakom vremenu… Da s Gospodinom uvijek možemo iz svih grobova izići u uskrsnuće života… I biti pobjednik, tj. Viktor.., kao Stepinac… I kad bi jednom to prestali vjerovati.., kad bi se odrekli pouzdanja u Gospodina.., a svoje pouzdanje počeli poklanjati mudrostima i obećanjima ljudskim.., bio bi to beznadni put u smrt.., i našega naroda… i svega svijeta…
Blaženi Alojzije Viktor Stepinac, kako god njegovo ime, život i djelo bilo uprljano svakakvim, gotovo sotonskim optužbama, sve do monstruozne osude „u ime naroda“, da je najveći „zločinac“.., izlazi iz groba u kojeg se ga htjeli ukopati zavazda, i ulazi u naša vjernička sjećanja u slavnom uskrsnom svjetlu… I tako možemo sa svetim Pavlom ponoviti: „Kao što su (bile) obilne patnje Kristove u njemu, tako je po Kristu obilna i utjeha naša… To što je bio nevoljama pritisnut, za našu je utjehu i spasenje… Bili smo zajedničari njegova patnje pa smo sada i dioničari njegove utjehe…“
Cijeli život Bl. Alojzija i cijelo njegovo djelo i poruka njegova života sadržana je (i zagrljena) dvjema svetopisamskim rečenicama: Ona koju je uzeo na početku, kao program, moto i geslo svoje biskupske službe, u svoj grb: „In te Domine speravi“, u tebe sam se Gospodine uzdao“…, i one koju je kao posljednju izrekao na svojoj smrtnoj postelji u Krašiću: „Fiat voluntas tua“, budi volja tvoja… Svjedoci koji su 10. veljače 1960. godine u tim trenucima bili uz njega svjedoče da je prije toga rekao: „dajte mi onu moju svijeću“. Dali su mu u ruku upaljenu svijeću „kandeloru“, koja je, po njegovoj izričitoj želji bila baš za njega blagoslovljena te godine (tjedan dan prije), na blagdan Svijećnice (rekao je, „trebat će mi“). Preminuo je s ovoga svijeta Bogu, uoči blagdana Gospe Lurdske, kad u njezinom svetištu svake godine do danas, milijuni vjernika, zagledani u Gospin lik, s velikom nadom uzdižu prema nebu svoje zapaljene svijeće. (I sam sa hodočasnicima naše biskupije u Lurdu sudjelovao u tom dirljivom prizoru svjetla).
Blaženi Alojzije bio je čovjek koji se u Boga uzdao i njegovu volju u svemu slijedio kao najveće svjetlo života u pomrčinama koje su bile zahvatile ljudske pameti bezbožnim ideologijama nacizma i komunizma, bezboštva i materijalizma.., u kojima su se izgubile sve ljudske i Božje vrednote i svetinje… Božju volju je prihvatio kao svijetli putokaz i svjetionik u pučinama i bespučjima zla: mržnje i nepravde koje su se izlile po svim poljima i morima života.., zla u koja su bila, propagandom i silom politike i oružja, zavedeni i povedeni mnogi ljudi pa i cijeli narodi… Stotine milijuna ljudi, nevinih žrtava stradalo je u toj sveopćoj svjetskoj zbrci vatre, dima i krvi, ratova i progona, mučenja, obespravljenosti i očaja, koje je gotovo čitav svijet pretvorio u pravo predvorje pakla. Oslobodi nas Gospodine!
Izabravši bezuvjetno pouzdanje u Boga i dosljedno izvršavanje volje Božje.., kao njegov Učitelj, Gospodin i Spasitelj Isus.., kao Gospa Marija.., majka Isusova i majka Crkve.., Alojzije je znao da to nikako ne može bez križa… Znao je za Isusove riječi koje je izrekao prije svoje muke i smrti, a zapisao ih je Sveti Ivan u svome Evanđelju: „Ako mi tko hoće služiti neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj.., ali, moj će ga Otac počastiti…“ Njegov grob u Katedrali postao je mjesto gdje narod Božji dolazi te u osobnoj molitvi i razmatranju, ali i u brojnim hodočašćima i procesijama, časti Boga odajući počast njegovom vjernom slugi… 3. listopada 1998. u nacionalnom Gospinom svetištu M. Bistrici, Papa Ivan Pavao II, proglasio ga je i počastio naslovom Blaženika Kat. Crkve i Hrvatskog naroda.
Alojzije Viktor, rođen 8. svibnja 1898. u župi Krašić. U prvom svjetskom ratu zarobljen.., kasnije na Solunskom bojištu. 1919. vraća se kući i poljoprivredi, upisuje fakultet i zaručuje se (s Marijom) 1923. No već 1924. odlučuje postati svećenik, studira u Rimu, gdje 1930. zaređen za svećenika. Iste godine slavi mladu Misu u rodnom Krašiću. Već 1934. Papa PioXI. ga imenuje nadbiskupom pomoćnikom, a 1937. zagrebačkim nadbiskupom. U najnesretnijem razdoblju naše hrvatske povijesti, kao nadbiskup zagrebački i primas Hrvatske, Stepinac se neumorno se zauzima za ljudska prava, u Kraljevini Jugoslaviji, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, u paklu rata, revolucija i okupacija… Osuđivao je diktaturu i teror, javno i hrabro braneći sve koji su bili progonjeni, na bilo kojoj strani.., zbog čega je i sa svih strana bio krivo i zlonamjerno shvaćan i osuđivan…
1945., devet dana iz dolaska komunista na vlast, uhićen je prvi put i nakon 15 dana pušten. 22. rujna 1945. godine supotpisao je pastoralno pismo hrvatskih biskupa u kojem ukazuje na postojanje komunističkog nasilja. Upravo to pismo mu (kao ni Crkvi u Hrvata) neki nisu oprostili.., ni do danas!!! Te godine je Stepinac preživio pokušaj ubojstva.., a 18. rujna 1946 u 5.30 uhićen je u nadbiskupskom domu u Zagrebu, dok se pripremao za svetu Misu. 30. rujna započeo je montirani sudski proces, a 11. studenoga osuđen je na 16 godina zatvora i gubitak svih građanskih prava na 5 godina, „u ime naroda“. Zatočen je u zatvoru u Lepoglavi. 5. prosinca 1951. premješten je u kućni pritvor u župnu kuću u Krašić. Sva nastojanja komunističkih vlasti da Stepinac ode iz Hrvatske i da se Crkva odijeli od svoje veza sa Svetim Ocem i Rimom, ostali su bez ikakvog uspjeha. Kardinal je umro u Krašiću, na današnji dan 1960.., od posljedica sustavnog trovanja. U dramatičnoj noći, u obdukciji mu je izvađeno srce, ukradeno i spaljeno…12. veljače poslije podne (unatoč vijestima koje su se stalno mijenjale) dovedeno je njegovo tijelo u Katedralu, bilo je cijelu noć izloženo vjernicima na odavanje počasti .., a 13. veljače je pokopan u Zagrebačkoj Katedrali… (Osobno sam, kao studen teologije (3.godine) u Zagrebu, bio na tom dramatičnom dočeku, čuvao sam svoj dio noćne straže kraj njegova lijesa i bio član bogoslovnog zbora na Misi koju je, zbog prometne nezgode kardinala Koniga, predvodio tada zagrebački nadbiskup koadjutor Franjo Šeper…koji je u potresnoj besjedi prenio bezbrojne izraze sućuti i divljenja, koje su stizali iz čitavog slobodnog svijeta. Nije moguće zaboraviti i još nosim u duši odjeke završne pjesme, koju smo na kraju svete Mise otpjevali (mi bogoslovi) sa suzama u očima, ali s posebnim ponosom: „Ecce quomodo moritur iustus“, Evo kako umire pravednik…
Blaženi nadbiskup kardinal primas hrvatski, ostavio nam je u oporuku i nasljeđe bezbrojne poruke… 29. lipnja 1940. godine na kraju procesije euharistijskog kongresa u Đurđevcu, hrvatski metropolit Alojzije Stepinac je rekao: „Završavajući ovaj kongres, ne znam da li bih mogao završiti ljepše nego primjerom iz Svetoga Pisma, kad je Isus išao u Jerihon, i na putu ga mu stadoše vikati dva slijepca. Kad ih upita što žele, odgovoriše: Gospodine, da progledamo. Kad bi me Isus sada upitao što želim, odgovorio bih isto što i slijepci. Gospode, da progledamo; da progledaju oni koji su na vlasti, te da uvijek imaju na pameti da je vlast od Boga (i da se ne smije zloupotrebljavati). Otvori oči Gospodine, mladeži našoj da štuje svoje roditelje i spoznaje 4. zapovijed. Otvori oči poslodavcima da prema slugama i radnicima postupaju kao s ljudima. Otvori oči slugama i radnicima da vide da nema raja na zemlji, izim u tebi, Gospode. Gospode, otvori oči narodu hrvatskom da vidi kako sve ima zahvaliti tebi i da ti obeća da će uvijek biti tvoj narod Božji“.
Vjerujemo da Blaženi Alojzije Viktor i danas moli za nas i za svoj narod Hrvatski. Ovom se Misom pridružujemo njegovoj molitvi i zagovoru. Amen.
Župnik Pavlović istaknuo je vidljiv duhovni rast u župi Srima. Vjernici se utječu zagovoru bl. Stepinca, a kako u župi imamo i njegove moći hodočaste i ostali vjernici Šibenske biskupije, kazao je župnik. Zahvalio je svima koji doprinose životu župe Srima, a na poseban način biskupu Ivasu koji kao istinski pastir brine o rastu još mlade župne zajednice u Srimi.
|
)